Palma

Bilo je to jako davno. Prije nekih 13 –tak godina moja draga prijateljica donijela mi je jedan maleni listić. Jedini od njene velebne palme koji je uspio preživjeti oštri i nagli nalet zime. Ona, pouzdajući se u moj „zeleni prst“, donijela mi je tu teglicu te onako usput, polurazočarano rekla “Evo probaj, možda se i primi“. I tako sam ja odnijela taj mali listić doma i počela ga njegovati. Tražila s njim najsunčanije mjesto , zalijevala ga, njegovala, pričala mu bez obzira na začuđene poglede mojih sustanara pa čak mu se i tužila kada bi me nešto razljutilo. A listić se ponašao kao malo siroče. Kao da je razmišljao bi li poklonio svoju ljepotu i povjerenje novim usvojiteljima. I razmišljao , i razmišljao, i razmišljao. I tako tri godine bez da je pokazivao ikakav znak napretka. Čak i moja majka, bezgranično strpljiva žena, sumnjičavo je okretala glavom i govorila“Ma bojim se ja da neće biti ništa od toga“. Ali nas smo dvoje bili uporni. Upoznavali smo jedno drugog i pomalo stjecali povjerenje. I onda je krenulo. Malo je siroče zavoljelo svoje usvojitelje i odlučilo im se odužiti ljepotom. I počelo je rasti, cvjetati, granati se. Ajme koje radosti kada je prvi put procvjetalo! Siroče je izraslo u lijepu jaku palmu koja je bila ponos mog priručnog botaničkog parka . Živim u ogromnoj sivoj grdosiji u jednom novozagrebačkom naselju. Moj vrtić ispred mojih vrata jedini je moj dodir sa prirodom u tom otuđenom betonskom megalodontu. Svašta se tu nađe, i pelargonija i petunija i vodenika, i puzavaca, kakatusa, nevena, ma svega što me veseli. Ni susjedi nisu imali ništa protiv, dapače i oni se dive mojoj baštici i uživaju u šarenilu koji ukrašava naš kat. A ja kao ponosan roditelj, širokogrudno dijelim „pelcere“ i savjete o brizi i njezi za cvijeće svima koje to zanima. Tim više mi je neshvatljiv i totalno nerazumljiv čin koji je dalje uslijedio . Jučer izlazeći iz stana, rano ujutro primijetih neobičnu prazninu ispred mojih vrata. Netko od vrlih susjeda odnio je moju palmu. Nema je više.

Nisam čak niti ljuta. Samo sam tužna i razočarana. Tužna što postoje ljudi na svijetu kojima tuđi trud i muka ne znače baš ništa. Možda sad mislite da pretjerujem. Možda. Ali za mene je krađa, krađa. Bez obzira da li mi je neko ukrao bicikl ili koji cvijet ispred vrata, krađa je krađa. Netko je ukrao moj trinaestogodišnji trud i muku.

Ali nema veze. Ja nastavljam dalje. A svim vrlim susjedima  novozagrebačkog naselja, a naročito onom koji je „posudio“ moju palmu,  pozdrav. Nadam se da će i tebe veseliti kao što je i mene veselilo cvjetanje moje palme. Brini se o njoj i voli je. Barem upola koliko sam je voljela ja i vratit će ti ljubav ljepotom.