Zdravlje iz imele

Imela ili biska (Viscum album) je zimzelena biljka karakterističnog grmovitog oblika, koja raste na kori raznog drveća kao poluparazit. To znači da živi na drveću koje ga opskrbljuje vodom, ali ona samostalno stvara hranu fotosintezom. Običaj je da se reže uoči božićnih blagdana i tako obilježava početak zime.

Imela se u obliku čaja i ekstrakta koristi za jačanje srca i krvnih žila. U kombinaciji s valerijanom djeluje kao tonik za smirenje.

Za razliku od druge vegetacije koja gubi lišće i tiho "preživljava" zimu, imela ima puni cvat, tj. daje plodove - bijele bobice, koje nisu jestive, a u većim dozama čak mogu biti i toksične. Upravo zbog toga, bobice treba držati podalje od dohvata djece kako bi se izbjegle neugodne posljedice.

Zanimljivo je da bobice imele rado jedu ptice kojima, očito, njihova toksičnost ne smeta, a ujedno je time dalje rasprostiru.

Ljekovitost listova imele

No, za razliku od bobica, list imele se tradicionalno koristi za pripremu čajeva i ekstrakta u ljekovite svrhe. Čaj pripremljen na neobičan (hladan) način: na šalicu hladne vode dodaje se jedna žličica osušenog lista i pusti da odstoji nekoliko sati. Nakon toga se troši, a navodno je vrlo koristan za proširene vene, tj. varikoze. Naravno, koristi se i kao klasični topli čaj za liječenje gihta, reumatizma i artritisa.

Imela se u obliku čaja i ekstrakta koristi za jačanje srca i krvnih žila. Ako se, pak, kombinira s valerijanom i nekim drugim biljnim dijelovima, djeluje kao tonik za smirenje (nervinum).

Injekcije Rudolfa Steinera

I tako se ta klasična uporaba listova imele za čaj koristila sve do 1920. godine, kada se pojavio utemeljitelj tzv. antropozofije, Rudolf Steiner. Naime, on je uveo terapiju za oboljele od raka s ekstraktom imele u obliku injekcije, a taj se "preparat" tada nazivao iscador.

Ekstrakt imele dobiva se kombinacijom sokova ljetne i zimske imele i navodno je u takvom obliku ta kombinacija korisna. Naime, Steinerova antropozofska gledišta poistovjećuju dvostruki život imele s životom čovjeka. Po njemu, život imele je tijekom godine samo slika u ogledalu života čovjeka.

Zimsko cvjetanje imele (kad ništa drugo ne cvjeta) on smatra glavnom snagom te biljke, koja je sadržana i u njegovom ekstraktu protiv raka. Ono što je već tada uočio Steiner jest da pacijenti s ovom teškom dijagnozom imaju nižu tjelesnu temperaturu, a gubi se i tipični cirkadijalni ritam.

U tom kontekstu treba i gledati njegovo vjerovanje o životu imele, kojoj očito nisu potrebni zahtjevni klimatski uvjeti da bi održavala ciklus od cvata do ploda.

Imela u kliničkim ispitivanjima

Ispitivanja obavljena u Europi pokazala su da ekstrakt imele može povoljno djelovati na sekreciju inzulina, tj. da može pomoći dijabetičarima. Budući da djeluje na krvne žile te da snižava krvni tlak, ekstrakt imele pomaže i kod migrena.

Ekstrakt imele dobiva se kombinacijom sokova ljetne i zimske imele i navodno je u takvom obliku ta kombinacija korisna.

Imela, kao biljna vrsta, apsolutni je rekorder po broju obavljenih kliničkih ispitivanja. Naime, 30 puta je bila predmetom istraživačkih radova koji su bili fokusirani na prevenciju raka. Navodno ubija stanice raka, povećava preživljavanje bolesnika itd.

No, unatoč tome, ni jedan od radova nije napravljen prema strogo znanstvenim kriterijima, pa još uvijek postoje dvojbe. Navodno pojačava imunitet, koji je slab kod oboljelih od raka.

Običaji i vjerovanja

Stavljanje buketa od imele iznad vrata u božićno vrijeme tradicija je koja kaže – "ovom domu želimo vječnost i sreću". Postoji stari, "poganski'', običaj da se ljubi ispod imele, što navodno donosi sreću. Britanska, ali i europska, tradicija prenesena je u puritansku Ameriku, gdje se mladenci ljube onoliko puta koliko na imeli ima bobica.

Nekima se imela toliko sviđa da su je uvrstili među nacionalne simbole - Oklahoma je jedina država na svijetu koja je to napravila čak 1893. godine.