Vilica - vražji instrument?

Da bismo smo rekonstruirali običaje za stolom u srednjem vijeku posegnuli smo duboko u samostanske knjižnice.

I tu smo naišli na nešto jako neobično.

Hrabanus Maurus, biskup u Mainzu u 9. st. piše svoju enciklopediju u dvadeset svezaka "De rerum Naturalis" (o prirodnim stvarima), kasnije nazvanu "De universo"  (O svijetu). U Monte Cassinu nalazi se ilustrirano izdanje te enciklopedije iz 1022. godine. U tom izdanju nalazi jedna slika koja prikazuje dva fratra kako blaguju i služe se - vilicom. Ako slijedite link i pogledate sliku, u toj proceduri izgledaju sasvim zadovoljni.

Četristo godina kasnije u Njemačkoj se pojavljuje novo ilustrirano izdanje te encikopedije u kojem vilica - nema!

Koji je uzrok da je vilica od jedanaestog stoljeća na dalje postala nepoželjan predmet?

Jedna je bizantiska princeza izazvala već u jedanaestom stoljeću strašan incident. Došla je u Veneciju da bi se udala za stanovitog dužda. Na svečanom je banketu iz svog dekoltea izvukla vilicu i time šokirala sve prisutne. Naime, poslužila se vilicom umjesto da lijepo prstima prinosi meso ustima. Pa zar nije prstima prirodnije?  Kardinal i biskup ostijski bio je prisutan toj "ženskoj šali". Kažu da je u mnogim propovijedima nakon toga spominjao taj strašan barbarski običaj.

Za Hildegard von Bingen vilica je isto tako neprirodan predmet. Jako se ljuti na one koji ljute Boga i ismijavaju upotrebom tog vražjeg predmeta i umjesto prstima trpaju vilicom hranu u usta. Da je Bog predvidio da će njegova djeca jesti vilicama, a ne prstima ne bi im prste ni dao.

No, bilo je i pobunjenika u zapadnom svijetu.

Tomas Beckett na dvoru Henrika II u engleskoj (12.st.), pa i znanstvenik Roger Bacon (13.st., franjevac) koristili su vilicu. U inventaru francuskog kralja Karla V 1379. godine spominje se, zamislite, jedna vilica. A nalazi se i u inventaru engleskih kraljeva Henrika VII i Henrika VIII.

Piers Gaveston Frivolni, grof od Cornwala osuđen je na smrt zbog mnogih nastranih osobina od kojih je jedna i korištenje vilice. I to negdje oko 1309.te godine jeo je krušku - vilicom.

Mnoga su svjedočanstva da si upotrebom vilice mogao izgubtiti živu glavu.  Kroz petanesto i šesnaesto stoljeće osvaja evropske samostane i dvorove. Ipak je praktična za vađenje kandiranog voća i drugih ljepljivih slatikša iz staklenke.

No, mogla je još uvijek biti kobna u šestnaestom stoljeću. Kažu da je knez Monteverdi iz Pariza svaki put nakon što bi koristio vilicu morao platiti tri mise.

Postoje sjedočanstva iz Engleske u sedamnaestom stoljeću u kojemu se kaže da ako se meso jede vilicom izgleda kao da Božji stvorovi nisu dostojni da ih dodiruje ljudska ruka, a još k tome je i ženskasto. Ali ipak hajka na taj predmet se smiruje u sedamnaestom stoljeću.

 Pa, koji je razlog takvom srednjovjekovnom stavu prema danas običnom premetu o kojem više niti ne razmišljamo previše.

Možda je upravo priča i bizantskoj princezi odgovor. Kao što svi znamo 1054. došlo je do crkvenog raskola i vilica je postala kolateralna žrtva dubokog politčkog i crkvenog sukoba. Jedan od načina  neprihvaćanja običaja koji su se smatrali "bizantskim", ali i "ženskastim" bilo je odbacivanje vilice. A nakon nekog vremena se sasvim sigurno i zaboravio razlog zašto je taj predmet postao toliko omražen.

Šta su Bizantinci mislili o ekskomunikaciji vilice sa zapadnjačkih stolova možemo lako pretpostaviti. Vjerojatno im zapravo kao ni nama danas nije bilo posve jasno zašto baš vilica.

 No, da li to znači da su u srednjem vijeku za stolom imali loše manire za stolom.

Odgovor je: I da i ne. Kako tko.

Samostanska etiketa kod stola je propisivala da se pri jelu nož može koristiti samo za rezanje mesa, ne za čačakanje zubi ili da se vrškom noža stavlja meso u usta. Isto tako smatralo se da nije ugodno glodati kosti kao pas. Nož se mora upotrijebiti da se meso odstrani s kosti i izreže u komadiće. Tek se tada smije uzimati prstima.

Da li su se svi pridržavali tog pravila? Čisto sumnjam.

Pristojan se fratar prepoznaje po ponašanju za stolom. Dobar fratar pobožno jede i nikad ne baca hranu u sebe. Ne traži drugu porciju. Više se brine za hranu duše nego želuca. Loš fratar baca hranu u sebe i proždire je bez žvakanja. Neprestano lakomo uzima po drugi i treći put, a nož ne ispušta niti trenutka iz ruke.

Osim vilice zapravo lijepo postavljeni stol je imao sve ostale uobičajene predmete, stolnjake, ubruse, tanjure, čaše, vrčeve, lonce, noževe i žlice.

Obično je svako posjedovao svoj osobni nož. Samo bi poneki domačini velikih gozbi servirali više noževa na stol i to po jedan za dvojicu. Vrškom noža mogao si uzeti sol iz soljenke, ali nisi smio nož obrisati o stolnjak. Za to se upotrebljavao komad kruha ili ubrus.

Žlice su se izrađivale od svih mogućih materijala, no omiljene su bile od roga. Zato što nisu bile oštre, pa nisu greble jezik, a lagano su se očistile. Naprosto bi se oblizale.

I još jedna je higijenska navika bila opisana regulom. S obzirom na običaj za stolom koji nije uključivao vilicu fratri su prali ruke i prije i poslije jela. Čak su postojale propisane prema staležu i vrste tkanina za ručnike. Za vrijeme velikih gozbi ruke su se prale za stolom u posebnim dragocjenim posudama.

Na kraju moram reći za sebe da ima dana kad mi odgovara pojesti nešto prstima, a vi barbari koristite svoje vilice ako baš želite.