Između 50-tak istarskih kaštela tek ih je mali broj opisan, još manji je broj u koliko-toliko očuvanom stanju, ostali su kao i ovaj rašporski, tek hrpa kamenja. No srećom pa ljudski um posjeduje umijeće uobličavanja, jer da nije tako, svi kojih više nema, bili bi tek tlapnjom. Na ovome čudesnom mjestu nikada i nikakav kist slikara nije se dotaknuo svoje palete kako bi ovjekovječio njegove gospodarice ili gospodare, njihovu djecu pa čak ni lovačkog psa. Nema slika u muzejima ali ništa nas ne priječi da ih ne zamislimo.
Kao istinskoj zaljubljenici u pisanu riječ i još više, u povijest, užitak mi je krenuti u potragu za opisanim, okom spaziti i rukom taknuti brid kamena kakve utvrde, stopalima sljediti tragove koraka dalekih likova u kakvoj porušenoj crkvici, odmaknuti čipkastu zavjesu paučine i otkriti tragove ljepote negdašnjeg života.
A gdje bih to, ako ne u smaragdnim skutima moje vilinske Istre, mogla otkriti bjelinu kamena nekog od drevnih građevina kaštela, utvrda, crkava, obrambenih zidova, zdenaca…
Kako mi kao amaterskoj istražiteljici povijesnih vrednota ne nedostaje ni mašte, ideji da posjetim jedan od najstarijih kaštela u Rašporu dodatno je dala krila proljetos pročitana knjiga Iris C. De Corbavia: „Torquata“. Smjestivši svoj glavni lik Eleonoru Krbavsku i njenog dragog, Frana Karlovića, poginulog u Krbavskoj bitki negdje na visove Ćićarije, probudila je u meni interes i dala mi „vjetar u leđa“.
Jutro našeg pohoda u Rašpor osvanulo je vedro i burno. Blistalo je nebesko plavilo, a uzduh je nudio oštar miris jeseni. Na skutima Ćićarije sve zeleno od borova i bijelo od kamena. Kao dolazni put, moj je suputnik odabrao cestu Umag – Buzet – Brest – Trstenik – Rašpor iako se u vodičima upućuje na pravac: Lupoglav - Lanišće – Račja Vas - Rašpor. Premda je naš odabrani put malko lošiji, nudi nezaboravan pogled s prekrasnih visova na „cijelu“ Istru.
Rašpor je oko 1,5 km udaljen od Trstenika, a cesta prolazi kroz dolinu za koju znalci tvrde da je mjesto na kojem je stanište najljekovitijeg bilja Istre. I miriše tako. Trpko. Pitomo seoce smjestilo se u naručju brda Gradine (nešto niže od 850 m) i tek kad smo ušli u selo, vidimo da iako je praznik, u selu caruje samo – mir. Dva momčića naguravaju loptu, jedan pas, nekoliko kokoši i – muk. Prazna okna napuštenih kuća ne pružaju nadu da ćemo dobiti pomoć u vidu upućivanja na mjesto gradine. Na naše iznenađenje ipak zatičemo jedan postariji par kako čisti „graju“ oko kuće te nas upućuju na crkvicu, a onda, samo „livo“, pa opet „livo“ sve dok ne nađemo ono što nam je na umu. Pomalo me uznemiruju začuđeni pogledi iako ublaženi smiješkom dobrodošlice jer ako se posjetitelji baš i ne viđaju, kamo li se to upućujemo? Do crkvice smo stigli za nekoliko minuta, parkirali, pogledali s nadom u „livo“ no, tek je na desno put. Idemo!
Obilne kiše koje su padale prošlih tjedana, razlokale su puteljak pa se žitko blato lijepi za obuću. Nakon 30 minuta mukotrpnog hoda stižemo na neko šumsko raskršće i odluka pada na: „livo“. Napušteni automobil crveni se u šikari, u nosnicama baršunasti miris gljiva, a u travi ciklame. Mirišu.
Na puteljku spazimo psa vučjaka. Maše repom i ne doima se kao onaj s pločice: „Pazi, oštar pas“. Pitomo neko stvorenje, odabralo moga suputnika za privremenog gospodara.Penjemo se kroz šikaru, toliko gustu i bodljikavu da gotovo odustajemo. Ruke već krvave od trnja kupina ipak posežu za slatkim crnim plodom, a sok nam teče niz usne. Nema putokaza, nema kolčića, nema označenog kamena kojeg bi prethodnici ostavili uz puteljak. Nagađamo, prije intuitivno no logički određujemo smjer, odmičemo dugačke grane divljih kupina, drijenka i gloga i tek na platou, ispod borova, oko zamjećuje hrpice kamenja. Iako na toj visini bura puše oštro, posvemašnji mir ovog mjesta otvara vidike. Fizičke i duhovne, te se svatko prepušta svojim mislima.
Između 50-tak istarskih kaštela tek ih je mali broj opisan, još manji je broj u koliko-toliko očuvanom stanju, ostali su kao i ovaj rašporski, tek hrpa kamenja. No srećom pa ljudski um posjeduje umijeće uobličavanja, jer da nije tako, svi kojih više nema, bili bi tek tlapnjom. Na ovome čudesnom mjestu nikada i nikakav kist slikara nije se dotaknuo svoje palete kako bi ovjekovječio njegove gospodarice ili gospodare, njihovu djecu pa čak ni lovačkog psa. Nema slika u muzejima ali ništa nas ne priječi da ih ne zamislimo.
Među kamenjem caruje samo tišina koju tek razbija šum burom povijanih borova i sve miriše na smolu. Pogled s platoa je nezaboravan i dok se bliži dio razlijeva u zelenom, daljnji je horizont poprimio specifičnu tamnoplavu boju crnogorice čiju monotoniju razbija bjelina kamena. Mirujem poput kamenja. A onda me nenadano zasvrbi obraz, nešto mi preskoči preko noge, tišinu razbije srebrnkasti cilik smijeha. Šššššš…. huče borovi, hi, hi ….. čuje se, pa opet šššš …. hi, hi… Tek kad prihvatite postojanje vilenjačića, tih majušnih vražićaka, shvatite da ste na posebnom mjestu. Mističnom. U Istri. Vražići … da, to me oni golicaju, to oni trčkaraju, tko bi drugi bio na tom mjestu? Ustajem i približim se koliko god mogu bliže hrpicama kamenja. Sve je zaraslo u trnje, nedostupno, oronulo, bezvremensko. Pomišljam kako bi ovo mjesto bilo idealan kazališni prostor za uprizorenje nekog od Shakespeareovih djela, Hamleta možda? No u tom bi iščašenom uprizorenju, Hamlet bila izmišljena Eleonora ili nekoć stvarna Elizabeta, sestra grofa Mainharda VII., a astralna bi Ofelija bila Fran, odnosno stvarni muž Elizabete, knez Juraj Krbavski. Izmišljeni je knez Krbavski poginuo u Krbavskoj bitki i tek mu je Eleonorina (ili Elizabetina?) ljubav udahnula novi život no tek stoljećima kasnije, kad je vilom postala.
(Mjesto rašporske gradine)
U stvarnosti je nekoć ovaj kaštel imao veliku stratešku važnost te je u skladu s položajem nosio znakovit naziv: ključ Istre. Po prvi put se pisanom riječju kaštel spominje 1264. godine u svezi sporazuma kojeg su u Buzetu sklopili jednog davnog proljetnog mjeseca akvilejski patrijarh Grgur iz Montelonga s goričkim grofovima Mainhardom IV. i Albertom II. gdje se kao svjedoci tog čina spominju Ulrich iz Rihemberka, Henrik iz Pazina i Filip iz (mojeg) Rašpora odnosno Philippus de Rastpurch. Ranih godina 14. stoljeća Rašpor se spominje kao posjed obitelji Ungrispach čiji se grb danas nalazi u pazinskoj župnoj crkvi Sv. Nikole. Iako je spomenuta plemićka obitelj stolovala u utvrdi Vogrsko, nesporno je da je dio obitelji imao u vlasništvu rašporski kaštel. U drugoj polovini istog stoljeća, Rašpor mijenja gospodare te ga je 1358. godine u miraz dobila Elizabeta, žena Jurja Krbavskog. Do konačnog potpadanja pod mletačku vlast, Rašpor je još jednom pripao goričkim grofovima čiji ženski pripadnik donosi kaštel kao miraz u brak knezu Ivanu Frankopanu. Krajem 14. st. kaštel kao zalog dolazi u ruke Mlečanima, a njegovom kupnjom postaju i vlasnicima. Upravo su Mlečani ti koji su Rašporu dali veliki značaj, odredivši Rašpor sjedištem kapetanata ili glavnog vojnog zapovjedništva u Istri, a glavna mu je uloga bila čuvanje sigurnosti uzduž granice s austrijskim vojvodama. Slava je iza toga trajala kratko, tek nekih 30-tak godina, nakon čega Rašpor gubi na značaju u korist Buzeta. Politika je i onda živjela svojim životom. Stalni sukobi u tim nemirnim vremenima rezultirali su oštećenjima kaštela i dok je bilo volje i novaca, bolje rečeno političke važnosti, kaštel se popravljalo, a onda nekako sve rjeđe i rjeđe, te je kaštel postepeno posve prepušten zubu vremena. I dok su se gospodari u Istri smjenjivali, Rašpor je sanjao svoje zelene vilinske snove, tlo je primilo sjeme bora i bjelogorica se povlačila pred nasrtajima jače crnogorice, šipražje i mahovina zakrilili su svojim zelenim rukama zidove i tek poneko osjetljivo uho čuje Eleonoru/Elizabetu kako doziva svog umrlog dragana. Da ne bi posve nestao i iz sjećanja, brinu se vilenjačići koji valjda kockom (ili kakvom drugom ludorijom) svom odabraniku omogućuju pogled na ostatke zidova i imaginaciju njegovih žitelja.
(Dolina podno Rašpora)
U povratku, prolazeći kroz selo, popričali smo s još jednim mještaninom. Tipično gorštačkog lica kojem su pečat utisnule bure i samoća, priča nam kako se još do prije pet godina moglo nesmetano do gradine kaštela, a onda, zbog izostalog interesa mjerodavnih, trnje je zatvorilo pristup. Možda ne zna za postojanje tajne veze između odabranih posjetitelja i spomenutih magičnih stvorenja, ili je pak posumnjao u našu namjeru i upornost. Naime do podnožja brda Gradine pomno smo očistili sve tragove krvi od trnja. Sjedamo u automobil i pozdravljamo se s tim, još jedrim Ćićem, dok zrake popodnevnog sunca stvaraju čudne sjene i privid pokreta. Kao da zamijetih hitru bijelu sjenu kod njegovih nogu, no dok sam trepnula, nestala je. Mačka? Ili….
KOMENTARI NA OBJAVLJENI ČLANAK 6.11.2010.
SANDRINE: prije 12 dana, 8h
Zašto obožavam čitati tvoje priče? Zato jer ostanem bez daha penjući se zajedno s tobom često gotovo neprohodnim šumskim puteljcima i nimalo me ne smeta trnjem ošinuta kože ruke ili lica, težak korak zbog blata na cipelama i jedva čekam onaj trenutak ushićenja pri otkriću nečeg zaboravljenog, obavijenog mističnim velom prošlih vremena… Ja vjerujem u viljenjake, anđele i vražićke, i volim pse koji vas naoko slučajno odabiru za svoje suputnike na mističnim tragovima (jer ovo nije prvi put, koliko se sjećam iz tvojih priča!) i volim kada mi se, čitajući, šire oči iznenađenim pogledom tvoga oka, i kada mi srce brže zakuca od ljepote prizora, i kada mi sasvim nesvjesno ruka krene dotaći kamen kojeg ti svojim dlanom dodiruješ…Zato obožavam čitati tvoje članke, jer me vodiš na put sa sobom, jer moj nemirni duh u tvojim pustolovinama pronalazi svoju nesputanost, a znatiželja zadovoljstvo novih otkrića.
MADAME POMPADOUR: prije 12 dana, 3h
Savršeno!!! Savršeni tekst, savršene ilustracije, otkrivanje nečeg novog a tako starog. Živjela sam 4 godine u Puli, godinama dolazim ljetovati u Rovinj i obilazila sam mnoga mjesta u središnjoj Istri, ali za ovo nisam čula, i žao mi je zbog toga. Sada, kad si mi otkrila ovo čarobno mjesto, nema šanse da ga zaobiđem. Čestitam!
BROCKA: prije 12 dana, 2h
Nažalost samo sam bila u prolazu kroz Istru,ali čitajući tvoje članke voljela bih da sam mala bubica, da ti stojim na ramenu i da zajedno s tobom sve promatram. Hvala ti na još jednom prekrasnom doživljaju Istre kao terre incognite za mene.
MILICZA: prije 12 dana, 1h
uvijek me zavedeš svojim tekstovima…čestitam, očarana sam!
KONA: prije 11 dana, 17h
Draga moja kako to sve divno opises,,,u jednom trenutku mi je srce zatreperilo od uzbudjena. Kao da sam se sama provlacila kroz kupine. A strah me je kupina jer sam jednom beruci ih vidjela nesto sto je susnulo . I sada mi je nesto susnulo dok sam ovo citala. Predivno i hvala ti sto nas upoznajes sa ovim ljepotama.
NOTSOEVIL: prije 11 dana, 10h
odlican putopis! volim kada na raspadalicu dolazimo preko zbevnice (ne kroz tunel) i taj kraj je uistinu prekrasan … sad si mi dala ideju za malo dublje istrazivanje. hvala!
JA: prije 11 dana, 3h
Ma, uistinu je teško opisati – hrpu kamenja i to još onu do koje se jedva dođe, ali je osjećaj tamo gore, neopisiv. Morat ću malo uprijeti i popeti se na Žbevnicu, tamo negdje u proljeće.
ANKA-1955: prije 11 dana, 1h
i ja sam sa radošću pročitala tvoj divni članak koji sam pročitala bez predaha… podsjetio me na djetinjstvo… ljetovanja u Istri i da brala sam kupine, ali ne ovdje nego u drugom dijelu Istre, ali za ovo mjesto eto nisam čula, i žao mi je zbog toga ali nadam se da ću ipak kad budem dolazila u Istru posjetiti i ovaj dio koji si nam tako ljepo opisala….
NEKTARINA: prije 10 dana, 8h
Već sam se odlogirala kad sam ugledala ovaj tekst… čitala sam ga s uživanjem i naučila još po nešto o Istri koju volim i u kojoj imam puno prijatelja. Morala sam se ponovo prijaviti da pohvalim… Odlično!
FOODFAN:prije 9 dana, 7h
Umag svaka čast na tvom daru opisivanja, toliko je živopisan da stvarno osjećam kao da sve to i vidim. U Istru sam se zaljubila preklani, ali vidjela sam jako malo, no ovo me inspirira još i više da prolunjam njome.
MEMA: prije 9 dana, 1h
Ovakav divan tekst treba pročitati bar dva puta, jer prvi puta oči lete iz znatiželje žurno naprijed….. a kada kreneš drugi put, tad osjetiš brid kamena, šum vjetra i miris cvijeća. Hvala ti na još jednom prekrasnom izletu uz ovaj osjećajan citat iz komentara naše sandrine:
Zato obožavam čitati tvoje članke, jer me vodiš na put sa sobom, jer moj nemirni duh u tvojim pustolovinama pronalazi svoju nesputanost, a znatiželja zadovoljstvo novih otkrića.
ZELKICA: prije 8 dana, 19h
Kao da sam bila s tobom. Silno želim otisnuti se i istraživati , no na žalost nije moguće radi jednog velikog razloga… No uživala sam kao da sam bila tu . Hvala, kapa dolje!
ZAVAJUN: prije 8 dana, 4h
Prekrasan putopis!! Ponovno i uvijek me ostavljaš bez daha dok ga čitam a radim to redovito 2 puta, jer prvi put pročitam ga odjednom u dahu, a onda se ponovno vratim na početak i otputujem s tobom u davnu prošlost i zamišljam da sam tu i koračam skupa sa tobom i uživam! Hvala ti draga na divno pisanoj riječi i tvom umijeću da me povedeš na još jedno, vilinsko putovanje kroz vrijeme!!
CHOCOJR26:prije 6 dana, 22h
Predivan putopis, užitak ga je bilo čitati!!!
:(Još nema komentara