Rajčica je iz raja izašla

Rajčica je brzo osvojila Europu i nije se namučila kao krumpir, koji je staru Europu spasio od gladi. Ali, uvijek postoje iznimke. Englezi kao Englezi, nepovjerljivi boduli. Dok se Mediteran sladi mirisnim pomidorima, oni su duboko uvjereni da je rajčica otrovna. I nikako da je prihvate. Tek polovicom 19. stoljeća ulazi u postepenu upotrebu, zaslugom engleskih doseljenika u Ameriku koji se na licu mjesta napokon uvjeravaju da u rajčici nema otrova.

Umak od rajčica spominje se još u knjizi iz 1778. godine "Il Cuoco galante" Vincenza Corrada, poznatog kuhara iz Napulja.

Na Mediteranu se toliko uvukla u kuhinje da je teško i zamisliti kakva je bila talijanska ili španjolska kuhinja prije dolaska pomidora. Bez rajčice nema mediteranske kuhinje. To se povrće Novog Svijeta potpuno uklopilo u stara poznata jela i dodalo onaj završni dio po kojem Mediteran i prepoznajemo. Gotovo je i nezamislivo kako su Španjolci i Talijani preživjeli bez rajčice. Izbacite rajčicu iz polovice tradicionalnih jela, i - što ste dobili?

Što bi tjestenina bez rajčice, ili što bi rajčica bez tjestenine? Ne znam kako Talijani objašnjavaju boje na svojoj zastavi, ali za mene su to uvijek bile boje pomidora, pašte i bazilike.

Pašta na pomidorima, tjestenina s umakom od rajčica, bitno je jelo u kojem se spajaju svjetovi. Jednostavno do savršenstva, veličanstveno već u ideji. Savršeno po bojama i izgledu.

Ljubav na prvi zalogaj

Iako bi pomislili da je ta ljubav pašte i pomidora oduvijek poznata kao što je i vječna, nije tako. Rajčica je susrela tjesteninu tek početkom 19. stoljeća. Ali kad se točno dogodio prvi susret, kako je to bilo, tko je što i kome rekao? To vjerojatno (kao i kod svih velikih ljubavi) nikada nećemo saznati, ali postoje povijesne pretpostavke i dokazane činjenice.

Antonio Latini u knjizi "Lo Scalco alla Moderna", izdanoj u Napulju 1694. godine, objavljuje recept za umak od rajčica "u španjolskom stilu". Recept je preživio stoljeća. Umak se sastoji od sitno narezanog luka, češnjaka, peršina, soli i papra, ulja i kvasine te, naravno, oguljenih nasjeckanih rajčica bez koštica.

Umak od rajčica spominje se još u receptima u knjizi iz 1778. godine "Il Cuoco galante" Vincenza Corrada, poznatog kuhara iz Napulja. Iako se umak spominje posebno, a ne uz tjesteninu, to je taj ključni trenutak. Tek se tada bijela tjestenina mogla spojiti s crvenom rajčicom i zelenim bosiljkom. Tek tada je u tanjuru nastala talijanska zastava. Nastala je "pašta na pomidorima", jelo demokracije. Jedu ga i kardinali, i radnici Fiata, i premijer, i smetlar. Vole je i djeca i starci.

Vjerujte, ako Bog išta jede, onda jede špagete na pomidorima. Rajčica je iz raja izašla.

Ali, što je rajčica - voće ili povrće?

Nije tako jednostavno reći što je voće, a što povrće. Botaničari, agronomi i mi ostali nikada se nismo u potpunosti slagali. A od naroda do naroda, od kulture do kulture, od jezika do jezika, stvari su sve kompliciranije.

Pašta na pomidorima, tjestenina s umakom od rajčica, jelo je u kojem se spajaju svjetovi. Jednostavno do savršenstva, veličanstveno već u ideji.

U nas povrće raste u vrtu, tj. povrtnjaku, i bliže je kući nego voće koje raste u voćnjaku. Voće raste na drvenastoj biljci, na drvetu ili grmu, a povrće može biti i list, korijen, stabljika, a i plod. Pa je tako naša podjela potpuno logična, kao i ona koju je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država odredio daleke 1887. godine.

Vjerovali ili ne, rajčica je stigla pred najviši američki sud. Uvoznik se žalio sudu tvrdeći da je rajčica voće te da ne treba platiti carinu, jer je uvezeno voće bilo oslobođeno nameta. Slučaj se otegnuo, a mudri je Vrhovni sud dobro provjerio sve botaničke i lingvističke posljedice odluke i zaključio: RAJČICA JE POVRĆE.

A obrazloženje je bilo jednako mudro. "Jede se kao juha ili poslije juhe. S ribom i mesom kao bitan dio obroka, a ne kao voće koje se općenito jede kao desert". Tako je 4. veljače 1887. godine ostao zapamćen kao važan datum u životu rajčice.