Put vilinske Istre i Grožnjana

Polovica je mjeseca srpnja, ljeta gospodnjeg 2009. Zavladale su nesnosne vrućine i sparine. U radnom mi prostoru ugodnih klimatiziranih 23°C, ali već sam pogled kroz prozor na izmaglicu, koja se navukla zbog vlage, dovodi do prave glavobolje. Još dva sata i završavam posao. Zazvoni telefon, stoti put toga prijepodneva, ali sad je s druge strane netko poznat, netko moj. Predlaže mi da učinimo iskorak od uobičajene kolotečine i pobjegnemo među istarska brdašca, na gornju Bujštinu. Mogli bismo ručati, pa prošetati. Izvijestim ono malo preostalih s posla da "kidam" ranije, ugasim klimu, i - odoh.

Glava se počinje bistriti odmah iznad Buja, a zelenilo odmara oči i dušu. A onda pogled prema zjenici sunca, prema gore, prema vrhu. Grožnjan. Stari srednjovjekovni gradić čijim sam uličicama nebrojeno puta hodala tijekom ovih 30 godina "gastarbajterskog istrijanstva", a opet, svaki puta me ponovno opije njegova ljepota, njegova mistika, njegova stogodišnja krv ugrađena u kamen uličica, njegove me legende ponovno "omađijaju" i postajem tek jedna od onih vila koje plešu grožnjanskim, momjanskim, motuvunskim, oprtaljskim i inim šumama.

Već sam pogled s parkirališta, dolje niz ostatke obrambenog kamenog zida prema plavim i zelenim daljinama opija, a još dalje, ljeska se more. Pogled mi zapinje za staru željezničku postaju uz nekadašnju željezničku prugu Parenzanu, koja je vodila od Poreča prema Trstu. Davno zapretena, davno izvađenih (kažu, ukradenih pa potonulih negdje u moru) željezničkih pragova, samuje u smaragdnom zelenilu. Oživljavaju je tek šetači, biciklisti i avanturisti koji se ne boje ničega osim da im na put ne istrči kakvo šumsko božanstvo, kakav vražićak u liku boga Pana. Jer u tom zelenilu, među baršunastim lišćem gdje jedva dopire sunčeva zraka, legende naglo oživljavaju i sve je moguće. Pa i Pan. I sad mu se svirala čuje. "Koje je doba dana, koje pak godišnje doba, gdje sam, u sadašnjosti ili prošlosti?" Ali muziku čujem, nujnu, elegičnu, magičnu.... Malo protresem glavom, tek toliko da se vratim u sadašnjost, a možda i da ostanem u prošlosti, ako tamo pripadam i gle, uho i noge vode me do suprotnog zida, iza malih gradskih vrata, na plato, na mjesto gdje se pak pogled utapa u ljepotama Kostanjice. Vidi ti njih?! Na platou, u sjeni gradskih zidina i krošnji ladonja okupilo se veselo i mladoliko društvance djevojaka i mladića. Iako je opće poznato da Grožnjan ima tradiciju ugošćavanja muzičke mladeži već duži niz godina, nekako mi je bliža slika da su to razigrana Panova djeca... Jedno ima violončelo, drugom je neki puhački instrument u rukama, trećem gitara, pa oboa. Ma, jesu li to ipak vilenjaci? Eh, iako na zidiću pored nečije naprtnjače stoje naherene bočice s izvorskom vodom, a evo vidim i Coca Colu, draži su mi u likovima vilenjaka. Zamišljam ih da u jesenje rano jutro, dok pramenje magle obavija crkvene tornjeve istarskih srednjovjekovnih gradića, plešu između stabala ladonja, drugima u rukama frule, a zvukovi miline odlaze put kamenih kuća gdje su djeca širom rastvorila oči, dok im roditelji u strahu, rukama pokrivaju uši. Pogubna može biti draž i ljepota te muzike u ranu zoru, kad se mrak miješa s maglom. Mogli bi poći za zvukom i survati se niz plato i strmine.

Prene me vrelina na rukama. Pomalo pospano ili omamljeno hodamo prema odredištu zbog čega smo i došli. Moje sandale nisu baš podobne za hod "po mukama grožnjanskih uličica", sve je grbavo, nedostaje mi asfalt. Tek mi pogled na kamenje i mjesta određena za svaki korak, otvara vidike na neke druge vizure Grožnjana: cvijeće, ljetnice, vatromet boja uz samo tlo. Svaki komadić zemlje iskorišten je za neku boju: hortenzije, vodenice, zijevalice, dragoljuba....

U hladovini prave istarske "oštarije" (restorana) otkriva se uklesana godina na nekom kamenu koji stoji uz zid. 1320! Kad li je to bilo? Vruće nam glave hladi lišće glicinije, kuhar nam nudi specijalitete: pašte s tartufima, šparugama ili pancetom, fritate sa svim i svačim, ombolo, kobasice, njoke u šugu od vepra.... Milina. I domaći kruh. I vino. Crno. Hladimo se, pričamo. Z. me podsjeća na neke od legendi i priča, pa i na onu vezanu uz ime ovog restorana. Bastia (Baštija) je bila nekadašnja luka na rijeci Mirni, a rijeka Mirna, ne kao sada, rječica koja gotovo presuši u ljetno doba, već prava rijeka, kojom se brodovima odvozio sav trud istarskih seljaka dolje, prema moru. Bastie nema, tek je ostalo ime u spomen na zidu oštarije.

Poslije se uputismo prema centru, nekadašnjoj gradskoj lođi u kojoj se biralo poglavare i kojoj je bilo sjedište suda, prekrasne arhitekture talijanskih majstora. Riđi nam mačak lijeno presijeca put. Mazan je, prede pod rukama. Od čega bi mu i prijetila opasnost? Automobili ne smiju unutar gradića, a gdje bi se i kretali, uličice su namijenjene ljudima pješacima, ovakve kamene ploče nisu podobne ni za bicikle. Do crkvice sv. Kuzme i Damjana ispriječio se tijesak, preša, "torčo" u kojem su se nekad mljele masline u mirisno i zlatno ulje. Danas tek spomen. Crkvica je zatvorena, a pogled kroz stisnute šake na sljepoočicama otkriva pravo blago unutrašnjosti. Glavni oltar potječe iz 1706. godine. Posljednji je nizu restauratora bio slikar Ivan Lovrenčić, a restauracija njegov poklon Grožnjanu. Tko ovdje dođe i provede barem godinu dana, nije više isti. Legende i priče ga preoblikuju, miris ognjišta zauvijek ostane u nosnicama, a u pogled se uvuče paučina šuma. U uhu Panova svirala. Teško se vratiti natrag, u "ovozemlje".

Povratak

Predvečer je i vraćamo se put Umaga. Malo ispod Grožnjana prema Momjanu, uz cestu je znak da je ispod potok Arđila (Argilla). Arđila? Kakvo moćno ime, kako moćno zvuči? Zamolim Z. da stane. Izađem i nagnem se. Bah, nema vode, a ime asocira na silovitost. No, na talijanskom jeziku znači tek glinu ili ilovaču, zemlju koja je povezana uz ovaj i mnoge druge potoke, rječice i rijeke. Z. mi kaže da pogledam dolje prema nizini i stvarno, vidim korito i ostatke nekadašnjih brojnih mlinova, danas zaraslih u zelenilo. Vraćam se pognute glave. Ničega više nema, dobro, ne baš mlinova u funkciji, ali barem obnovljenih u druge svrhe. Ali ne, ništa od toga. Većina je stanovništva 70. i 80. godina prošlog stoljeća bila na "delu" u Bujama ili Trstu. Sada, osim ono malo staraca, više ionako nema nikoga u selima iz okolice. Pogled mi se još zaustavlja na izvoru vode, tzv. Momjanskom izvoru, jer tu i jest Momjan, čiji je postanak i opet vezan uz jednu legendu: Momjanski plemić Rota zaprijetio je pastirima da im ovce ne smiju piti vodu iz njegovih mlaka i izvorišta, kojima je inače ovaj kraj obilovao, a onima koji su se tome opirali dao bi odrubiti glave. Pastirova žena, čijem je mužu glava pala samo zbog malo vode potrebne žednoj ovci, proklela je plemića da će mu sva voda nestati i pretvoriti se u malešni izvor. I jest. Legenda ili priča... nešto jest, previše je magije u zraku, a da nešto ne bi bila istina.

Onda putem pogled uranja u vinograde brojnih novih vinara, čija su vina zaštićena i skupa, a novoizgrađeni podrumi nakaradne šake u oko. Još malo pa apartmani, sve moguće boje, civilizacija, stvarnost... tek u žilama ostaje zelenilo, a u srcu odjek čudnog zova, to svira Pan i zove me: "natrag, natrag..."

Kratke crtice o Grožnjanu:

• Grožnjan se po prvi puta spominje još 1102. godine kao posjed Akvilejskog patrijarhata, dok je Veneciji pripao tek 1358. godine.
• Zbog geografskog je položaja gradić postao sjedištem kapetana za krajeve sjeverno od rijeke Mirne. Venecija ga je tretirala kao pomorsku općinu, jer je Baštija (Bastia) bila glavna luka na rijeci Mirni. Od Baštije se do Tarske vale (kod Novigrada) na splavima (catari i barkoni) odvozio: kamen, drvo, žito i stoka, a u povratku se pak dovozio: pijesak, namještaj i živežne namirnice.
• Druga je poveznica bila željeznička pruga Porečana ili Parenzana, koja je predstavljala žilu kucavicu za stanovništvo ovog dijela Istre prema svijetu i zaradi - u Muggiji i Trstu.
• Luku Baštiju "zbrisala" je pobješnjela rijeka Mirna 40-ih godina prošlog stoljeća, a uskotračna je Parenzana demolirana 1936. godine. Započeo je proces tihog odumiranja najbogatijeg dijela istarskog poluotoka, a time i Grožnjana.
• Tek je 1969. dolaskom uglednog gosta, belgijskog profesora Hadelina Donneta, izvršnog sekretara Međunarodne federacije muzičke omladine i odabirom Grožnjana kao jednog od međunarodnih kampova Muzičke omladine, Grožnjan krenuo ka modernizaciji i promoviranju ove umjetnosti.
• Pojavom likovnih i glazbenih umjetnika iz slavenskih, germanskih, romanskih i drugih zemalja, Grožnjan se potvrdio kao jedinstveni kozmopolitski grad u kojem je nastavljeno prožimanje više kultura. Kako grad međutim nije imao smještajnih kapaciteta za boravak tijekom cijele godine, sva navedena aktivnost svela se tek na ljetne mjesece.

Boravkom u ovom urbanom gradiću turisti će zadovoljiti svu svoju "glad" i interes: koncerti, šetnje okolicom, razgledi dviju crkava, jedne barokne, druge renesansne, uživanje u dobroj hrani i neponovljivom pogledu niz ostatke negdašnjih utvrda na druge srednjovjekovne gradiće.

Iako u sve navedeno ne moramo nimalo sumnjati, meni je draži osjećaj mistike koji se stvara boravkom u gradiću. U lijena popodneva u hladovini ladonja i prpošnim zvukom svirale u uhu, legende postaju stvarnost...

Autor slika: umag-0280