Na livadi

Sunčana i topla nedjelja - idealna za šetnju. Moju unučicu mi je sin ostavio na druženje. Kako najbolje iskoristiti dan za druženje nego odlaskom u šetnju. Ali u šetnju ne možemo same, s nama mora i Zara kojoj je i inače vrijeme za obavljanje njenih dnevnih potreba.

 U jednoj ruci povodac s Zarom, u drugoj - ručica moje slatkice. Dvostruki oprez sa ovim društvom, jer moramo jedan dio puta do livade proći uz glavnu cestu gdje za neke vozače ne postoji pogled lijevo i desno, već samo pravac pod što većim gasom. Ponekad im niti crveno svjetlo na semaforu ne predstavlja zapreku za jurnjavu. Zato oprez, oprez! 

Već na samom izlasku iz kuće gledam da li je Pero na vidiku. Pero je susjedin mačak koji ne poznaje opasnost, želi se sa svima družiti, ali moja Zara, ako nije na povodcu, Peru obavezno otjera na rasvjetni stup. Dobro je, danas Pero nije vani, jer se na njega Zari očito „pomrači“ um kao biku u koridi kada vidi crvenu krpu ispred sebe. Uza svu njenu dobrotu i pitomost, ovaj prirodni nagon nisam mogla kod nje izbaciti, pa se s Perom i dalje voli kao „pas s mačkom“.  OK, jedna zapreka manje, možemo nastaviti.

Na kraju naše slijepe ulice, nekoliko metara dalje, nalazi se raskrižje i semafor. Učimo kako prelaziti ulicu, pa čekamo kada će se upaliti zeleno svjetlo za pješake. I opet moje oči pogledom lutaju uokolo. Naime, moja Zara ja trogodišnje mješanka, koju smo iz azila uzeli kao mladu kujicu. Udomili smo je, umiljata je i zaigrana, pa kada vidi nekoga psa, to joj je znak za igru – bio mali, bio veliki, mužjak ili ženka – ona ne bira, glavno da se može igrati. No, kada uza se imam i unučicu, moram paziti da u blizini nema nekog drugog psa, jer mi je teško „manevrirati“ s dvije razigrane „huligančice“ . Za sada je sve pod kontrolom, prelazimo ulicu na „ŽELENO“  i krećemo prema livadi. Na putu, moja unučica stalno nešto priča – nema još razgovjetan govor, pa često ne razumijem šta priča, ali se trudim na svako njeno pitanje odgovoriti.

Livada je malena, ali odlično mjesto za igru. I Zara i Valentina su sebi našle zabavu. Valentina je stavila  ručicu na čelo i nešto pjeva, hodajući naokolo tražeći nešto pogledom.

Stajala sam nešto dalje od nje i nisam razumijela što pjeva. Kada sam se približila čula sam Vej aj ju? (Where are you). Pitam ja nju šta tražiš, a ona meni: „tražim mamu kamen“. Pjeva pjesmicu Finger family i traži mamu kamen. "Nema je, nema".

Smijuljim se u sebi, ali pomognem joj tražiti. Nađemo mi mamu kamen, a ona uz mamu stavlja manje kamenčiće kao dječicu,

a tata kamen – onako, korpulentan, izvišen, baš kao pravi zaštitnik, stoji malo podalje od mame i dječice.

Valentina pronalazi još jednog tatu, opet ručica na čelo i opet pjesma Vej aj ju?

Tako smo mi složile nekoliko obitelji na livadi, koje su ostale u sretnom, zajedničkom druženju.

Zara je pronašla jedan kamen koji je Valentina prethodno bacila kao nedovoljno dobar da bude baby kamen i odlučila ga iskoristiti kao kost za žvakanje. „ Ne, Zaja, ne to jesti“

Valentina joj se ozbiljno obraća, no, Zara je samo nastavila „glodati“ kamen, prevrtati se na travi i izvoditi guposti kojima se Valentina istinski smijala.

Na livadi ima još interesantnih objekata, ovaj puta je Valentina pronašla cvijeće na njenoj visini – osušena stabljika nekog poljskog cvijeta na kojima su sitne glavice osušenog sjemenja. Ona svojim prstićima svaku tu osušenu glavicu otvara, sjemenje ispada na tlo, a njoj vrlo zabavno.

Ne mogu vjerovati koliko ima strpljenja otvarati svaku tu sitnicu iako je uvijek nestrpljiva, nema nikada mira. Kažem joj da ćemo nastaviti i tražiti još drugo cvijeće, a ona meni: CEKAJ MAJO. Hahaha, već sam zaboravila kako to zna biti slatko i smiješno, taj dječji govor u kojemu još ne mogu svako slovo izgovoriti pravilno. I CEKALA sam ja MAJO dobrih desetak minuta njenog sijanja sjemenja dok se nije pokrenula za odlazak kući.

Na kraju livade procvjetalo je prvo cvijeće – žuto (ne znam mu ime) i livadske ljubičice. Morala sam moju dragu unučicu okititi cvijećem da možemo nastaviti put kući. Cvijet u kosi na jednoj i drugoj strani glavice, ponosno nosi dalje moja ljepotica.

Povratak kući nije više u „opasnosti“, sat vremena na livadi bilo je dovoljno i Valentini i Zari da se malo razigraju, ispušu,  pa je lakše s njima dvije „manevrirati“. Ipak, da bi dobila na samopouzdanju, Valentina je prvi puta sama prošetala po zidiću pored kojega prolazimo na povratku kući.

Inače sam je morala držati za ručicu da bi prošla taj dio zidića. Eto, i samopouzdanje se povećalo nakon kratkog izleta na livadu.

Moja unučica je često kod mene, ali zimsko vrijeme nam nije dopuštalo da se družimo češće na otvorenom. Dolazi proljeće, pa ćemo lijepo i toplo vrijeme češće koristiti u edukativne svrhe na otvorenom.

„Vej aj ju?“ ljudi dragi?