Glagoljanje o Roču

(Roč, Roz, Rozzo, Castrum Rotium, Rus - Istra)

U Roč najviše volim dolaziti zimi, možda zbog toga što sam prvi puta taj gradić posjetila baš u to godišnje doba ili pak zato što je u to vrijeme lišen odjeće koju mu daruje modna kreatorica i vrijedna švelja Priroda, te se oku prolaznika nudi ogoljen, oblikom i izgledom koje je zadržao od davnina. U zimska predvečerja, kad je nebeska kapa ledena i tamna i kad blijede zvijezde nejasno pokazuju put na cesti od Buzeta prema Lupoglavu, prolazeći sveudilj uz rijeku Mirnu, najednom se u toj ledenoj tmini na uzvisini pojavi zvonik ročke crkve poput svjetionika i kao da mami svojom ljepotom putnike unutar bedema.

„Sklonite se od hladnoće, od magle i tame, hodite u moje krilo“, poručuju i tri slova sa žute table uz cestu. I putnici slušaju zov. Putnici, pa i ja.

Istina, u Roč najviše volim dolaziti zimi jer me njegova mrgodna srednjovjekovna ljepota podsjeća na minula vremena ljudske bliskosti i zajedništva, priče uz ognjišta, na okus vruće istarske supe, oraha i lješnjaka.

Bezvremenska ljepotica

Ročka štamparija

U Roču se, u njegovoj glagoljskoj tiskari u to zimsko vrijeme, tradicionalno, svakog utorka održavaju svojevrsna sijela ili susreti „Puli ognjišća“ na kojima pod vodstvom začetnika V. Pernića (ročki pjesnik, književnik, novinar i publicist) stanovnici Roča mu i okolice pripovijedaju prisutnima o starim zanatima ili davno minulim događajima ili o značenju riječi svojstvenih ovom uskom području Rošćine, a sve to kako bi ih otrgli zaboravu.

Nisam Ročanka, nisam ni Istranka, doseljenica sam na ovaj prelijepi poluotok ali sam od početka svoje asimilacije prepoznala ljepotu narječja kao i različitost dijalekata kojih je doista jako puno i koja u svakome slučaju treba čuvati i njegovati poput kakve rijetke biljke. Sjedim tako u društvu mještana u ledenoj prostoriji tiskare u kojoj se vatra s ognjišta pokušava razviti i ogrijati nas onda kad posustane djelovanje istarske grape, vina, kroštula, suhih jabuka i kakija, oraha i lješnjaka. Grije nas i starinska domaća riječ, moje susjede s lijeve i desne strane, njezina prepoznatljivost, a mene njena ljepota. Slušam kako se dvije Ročanke izmjenjuju u prepričavanjima negdašnjeg teškoga posla skupljanja i prijevoza mlijeka ročkih mljekarica, od ročkih staja do glavnoga sabirališta, njihov put u rane i mračne zore po nesigurnim putovima i stazama za malo novca, a sve zbog toga kako bi se kupilo ono čega nije bilo u kući. Njihove riječi pronalaze put do moga prevoditeljskog uma i ubrzo spoznajem da ih u većini razumijem ali ne pohranjujem priču u kutak toga istoga uma već melodiju riječi. I kad čitam bilo kakvo štivo na nekome od istarskih dijalekata u umu se izmjenjuje ritam, a u uhu odjekuje glazba.

Osim zimi, Roč znam obići i ljeti, u vrijeme kad zelenilo okolice spušta kulise iza bjeline skulptura harmonike trieštine, violončela ili gitare. I toga ovdje ima jer sam ih vidjela u jednom vrtu gdje se bjelasaju između grmova ruža.

Izlog muzikalija

Roč privlači nekom tajnom uzicom, nečime čega nema u ostalim gradićima. Čudno, i kad sam samo u prolazu, na putu prema drugim mjestima ili još dalje, prema Rijeci, kad god ugledam njegov zvonik iznad surih bedema poželim samo načas proći kroz Vela vrata,

skrenuti potom na lijevo prema ročkome topu na uzvisini (mletački top bombarda)

pa prošetati nekim od uličica. Ako je to sve za taj dan, bit će mi dosta.

Ima u njemu posebnosti koja je, ne mogu se odlučiti,  možda sadržana u zvučnosti i tvrdoći imena koje asocira na slavenske korijene iako začudo ne znam njegovo značenje.

Ili zbog toga što se Roč smatra centrom glagoljaštva odnosno specifičnog staroslavenskog pisma hrvatske uglate glagoljice koja se po mišljenju stručnjaka trebala održati u uporabi, ali nije, a možda i zbog toga što baš u Roču, pa sve do Huma, započinje Aleja glagoljaša, aleja skulptura isklesanih od kamena koje personificiraju glagoljicu i glagoljaštvo. Njihov je autor kipar Želimir Janeš, a osnovna je ideja potekla od Zvane Črnje, poznatog istarskog književnika koju je pak razradio akademik Josip Bratulić.  Možda radi nečega od toga, a možda i svega zajedno?

Roč  je inače kao i većina mjesta i gradića u Istri duga vijeka, toliko dugog da bi se mnogi gradovi razvijenih država komotno mogli sakriti pred tom dugovječnošću. Nastao je također na mjestu prapovijesne histarske gradine, na putu prema Liburniji. Kaštel, koji je izrastao iz te gradine nosio je kasnije talijansko ime Rozzo, po svemu sudeći utemeljeno na keltskoj riječi Roz jer da, Kelti su posvuda po Istri ostavili svoje tragove. Kad su nešto kasnije ovdje stigli Rimljani (u 2. st. pr. Kr.) nazvali su ga kao i ostale utvrde: castrum i dodali: Rotium. Poslije Rimljana stigli su Slaveni no ročko je stanovništvo do tada već preselilo u niži Rim (naziv prema nalazima iz rimskog doba), a po dolasku Slavena slijedi povratak u Roč. Ne zna se točno od kada datiraju bedemi oko gradića ali se zna da se Roč prvi puta spominje još 1064. godine, tada kao Rus. Iako obrambene zidine nisu u cijelosti sačuvane kasnija su istraživanja ukazala na mogućnost postojanja većeg naselja savijenog uz kaštel pravokutnog oblika i urbane strukture, odnosno s uređenim ulicama i blokovima kuća u nizu kao i dvjema crkvama.

Pretpostavlja se da je na mjestu negdašnjeg kaštela sagrađena (zavjetna) crkva sv. Roka odnosno u to se vrijeme radilo o romaničkoj crkvici posvećenoj sv. Petru.

Zanimljivo, kasniji gospodari nisu obnavljali kaštel već su podigli jake obrambene zidove s kulama oko cijelog naselja. Upravo zahvaljujući tim bedemima koji se doduše nisu sačuvali ali njihovi temelji jesu ( i kasnije poslužili za obnovu) locirao se smjer grada koji je tekao sa zapada prema istoku. U njegovom su središtu bile dvije crkve, starija i veća, posvećena svetome Bartulu, a druga sv. Opatu Antunu. Uz crkve je bila smještena i gradska loža. Također se utvrdilo da je Roč nastajao u dvije etape; prve, izgradnjom objekata na zapadnom dijelu, a potom, okomito na taj zapadni dio, druga etapa se zbivala na istoku. Gradić se od 13. st. razvijao, a stanovništvo se bavilo onime što su imali na raspolaganju tj. ratarstvom, stočarstvom, vinogradarstvom i obrtništvom. Usporedo se razvijao i komunalni život grada s izabranim županom, načelnikom, notarom, sucem i vijećnicima. Za vjersku su skrb građana pak bili zaduženi popovi glagoljaši  koji su putem svojih bratovština bili inkorporirani u sve pore duhovnog i svjetovnog života grada.

Na žalost, tijekom 2. svj. rata Roč je bio teško bombardiran i njegov centar, taj biser srednjovjekovne urbane gradnje u potpunosti je srušen. Ostala je međutim sačuvana struktura gradića, onakva kakvu su još uobličili Mlečani, koji su od XV. st. bili slijedeći gospodari. Iako ovaj gospodar nije naročito skrbio o prosperitetu gradića, naprotiv za to je vrijeme Roč počeo gospodarski i urbano propadati, bio je priključen Rašporskoj kapetaniji i u njoj ostao sve do pada Mletačke Republike u XVIII. st. Iz tog vremena datiraju ostaci današnjih bedema.

U svakome slučaju Roč je i dan danas vrijedan primjer srednjovjekovne urbane kulture no ono što ga izdvaja od drugih istarskih gradića je upravo - glagoljaštvo. Odnosno, njegovo centralno mjesto u glagoljaškoj književnosti i djelovanju uopće. U njemu su u XV. st. djelovali  glagoljaši: đakon (žakan) Juri (poznat pod jedinstvenim imenom Juri Žakan), Šimun i Jeronim Greblo te Ivan Benčić.

Razmišljajući o uzrocima ili razlozima te ročke posebnosti pomislim načas da je razlog u glagoljašima možda, živim ljudima onoga vremena? Evo, u Jurju Žaknu, koji mi je „pao na um“ u trenutku prolaska uz ročku tiskaru te mi se čak učinilo da čujem buku koju stvara štampanje. Buku koja je danas gotovo zaboravljena. Znam kako izgleda unutrašnjost tiskare, pa ipak znatiželja ili zov čine svoje.

Otvaram vrata, prelazim preko praga i stupam u polumrak u kojem se međutim jedino prašina uskovitlala. Na zidovima plakati ispisani glagoljicom, a bliže prozoru se stvarno vidi tiskarska preša, izgledom prava Gutenbergova, onakva  kakvu sam jednom vidjela u Zagrebu na izložbi. Ili je to samo njena vjerna replika? Rado bih da sam zamijetila i neku crnu sjenu kako poskakuje oko preše i visokim glasom veselo pjevuši:

„Vita, vita, štampa naša gori gre!

Tako ja oću, da naša gori gre!

1482. miseca ijuna 20., ... dni.

To bje pisano v grade Izule.

To pisa Juri, Žakan iz Roča….“

Eto ga! Žakan Juri! Da, baš je tako najavljivao tiskanje prve inkunabule „Misala po zakonu rimskoga dvora“ u Roču davne još 1483. godine, a ništa mu nije bilo ni manje veselje kad mi je pokazao ovu tiskarsku prešu. Doznala sam da su je Ročani mukotrpno uspjeli nabaviti 2000. godine, nakon što su  doslovno okrenuli „svijet naglavačke“ u potrazi sa lijevanim slovima uglate glagoljice kako bi dolično upriličili obljetnicu tiskanja Misala. Danas se sve potrebno nalazi na kompjutoru pa je nabava ovakve preše prerasla u pravu umjetnost. Impresivan je i podatak da je spomenuti primjerak Misala otisnut u malome Roču niti 30 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Ujedno, to je i prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima.

Đakonov prst pleše poseban ples pokazujući mi knjige i brojne dokumente pisane glagoljicom: „Brevijar“ (časoslov) Vida Omišljanina, „Misal“ Bartola  Krbavca, „Ročki pergamenti“ kao i općenite administrativne dokumente. Od njega saznajem da je u Roču nastao i „Ročki misal“  koji datira iz 1420. godine autora Bartola Krbavca, glagoljaškog pisca i iluminatora. Takav, bogato iluminiziran „Misal“ je rađen upravo za Roč  gdje je bio u uporabi do kraja XVI. st. Ne čuva se međutim u Roču  već u  Narodnoj knjižnici u Beču….. Izlazim na svjetlo gradića, a nekoliko ulica dalje naiđem na poprsje Žakna. Udarim ga lagano po ramenu, ta poznajemo se, zar ne?

Kad se spominje Roč ne smije se zaboraviti ročki glagoljski abecedarij (azbuka) zapravo grafit s dijela freske ucrtan u crkvi sv. Opata Antuna koji je nastao oko 1200. godine i predstavlja kružnicu u čijem je središtu križ na kojem su ucrtana sva slova glagoljice. Za to je otkriće kao i mnogobrojna druga iste provenijencije zaslužan akademik B. Fučić.
U spomen na te vrijednosti počevši od '70-tih prošloga stoljeća u Roču se  tradicionalno održava „Ročki glagoljaški biennale“ na kojem se predstavlja i proučava glagoljaška baština kao i na Maloj glagoljskoj akademiji Žakan Juri koja djeluje u Roču od  '90-tih godina prošloga stoljeća. Uz navedeno, Roč je organizator jedne od katedri žminjskoga Čakavskoga sabora koji je osnovan u svrhu  promicanja, proučavanja i unapređivanja kulture i znanosti na čakavskim govornim područjima kao i među ljubiteljima čakavštine. Neće biti na odmet spomenuti da je prva kamena skulptura na Aleji glagoljaša upravo ona koja asocira na čakavski sabor. Uz ovakva se seriozna događanja u Roču svake godine organizira i susret harmonikaša na trieštinama  („Z armoniku v Roč“) i to na međunarodnoj razini, što nikako nije u vezi s ozbiljnošću književnosti i glagoljaštva općenito ali nije ni u opreci. Naime mala je trieštinka (harmonika trieština, trieštinka ili tršćanka udomaćena na području Istre) obilježila istarsko podneblje još od 1918. godine. I razveselila ga pozivom na ples.

Umag, 22. lipnja 2016.

Pripomena: Glagoljati znači (povijesno) služiti misu na staroslavenskom jeziku ali i pripovijedati.

Literatura:

1. Hrvatska enciklopedija, LZMK 2009.
2. Istrapedia  http://www.istrapedia.hr/hrv/istra-a-z/
3. Istarski kalendar Franina i Jurina, 2014. str. 164
4. Građevinar 64 (2012) 3 str.256